NA UBOGOM POLJU
Rodjen u Mostaru 1868,
umro 1924, poslednji pesnik vukovske orjentacije sa modernijom
ekspresijom; nekoliko zbirki pesama-Pjesme, Na Starim
Ognjistima, pokazuju pesnika snazne emocije, elegicnog tona i
melodicnog izraza, koji je ostvario niz pesama duboke
inspiracije i dozivljenog tona; posebno se isticu rodoljubive
pesme, s izrazitim socijalnom i nacionalnom notom "O klasje
moje", "Ostajte ovde" i dr.
NA UBOGOM POLJU
Ne cuje se pjesme veselja i zetve,
Samo sum zalosne robinje Neretve
Hladan vjetar nosi preko pusta kraja.
Ovoj zemlji Gospod srece dao nije,
Pritisk'o je jadom i cemerom dugim..
Dok se sunce radja narodima drugim,
Nas studena zima razdire i bije...
O, zar nije dosta nevolje i tuge
I surova puta sto reze i bode ?
Vaj, uzaman more nase krvi ode...
Moja jadna zemljo, zar smo i sad sluge...
Gde su nase muke ?! Gde su nase zrtve ?!
Zar ne cuje niko sve jace i jace
Krv nasih otaca kako ljuto place,
I kako se tresu one kosti mrtve ?
Tesko nama, eno, tudjin se veseli,
I sva blaga nasa otima i hara...
I Bog mu pomaze i njime se stara,
A nas jadni seljak crna hleba zeli.
Na ubogom polju svoga zavicaja
On ne pjeva pesmu veselja i zetve.
Samo sum zalosni robinje Neretve,
Hladan vjetar nosi preko pusta kraja.
MI ZNAMO SUDBU
Mi znamo sudbu i sve sto nas ceka,
No strah nam nece zalediti grudi!
Volovi jaram trpe,a ne ljudi-
Bog je slobodu dao za covjeka.
Snaga je nasa planinska rijeka,
Nju nece nigda ustaviti niko!
Narod je ovi umirati sviko
U svojoj smrti da nadje lijeka.
Mi put svoj znamo,put Bogocovjeka,
I silni kao planinska rijeka,
Svi cemo poci preko ostra kama!
Sve tako dalje, tamo do Golgote,
I kad nam muske uzmete zivote
Grobovi nasi borice se s vama!
SEOBA
Pusto li ces biti, Nevesinje ravno,
Rasadnice srpstva, kolijevko lava!
Pusto, jer se, eto, seli pleme slavno,
A nasa buducnost, gde je ona? - Spava.
Vjerovasmo u nju ko u sveti civot
Vasijija svetog sto klonule snazi!
Vjerovali smo u nju ko u vjecni zivot.
Vjerujuci u vas, o orlovi nasi!
A sada vjera nasa umire i gasne,
Mutno oko gleda u nebo bez zraka...
Pred ikonom placu javor-gusle jasne
Jer ostade zemlja bez svojih junaka..
Braco, zar vas dusa ni malo ne boli?
Zar vam nije zao ovih polja ravnih,
Gdje se jedno more nase krvi proli
I gdje leze kosti otaca nam slavnih?
Zar vam nije zao, na ognjistu onom
Gdje vas oganj grijo sto ce tudjin biti?
Sto ce nase gore pogrebnijem zvonom
Odjeknuti tuzno, a mi suze liti?
Il ne znate da je izdajstvo junaku
Ostaviti zemlju gdje ga majka rodi?
Ostaviti brata, bez snage u mraku,
S nevoljama dugim da sam borbu vodi?
O, ne dajte, Srbi, da Vukova ljaga
Okalja vam obraz cist ko sunce s neba!
Ne idite braco, od rodnoga praga,
jer mucenoj zemlji mucenika treba...
Treba muske snage i viteskih ruka;
Treba Obilica i slobodnih lava.
Treba vise smrti i vasijeh muka,
Jer, tamo daleko, nasa zora spava...
Ostajte ovdje!... Sunce tudjeg neba
Nece vas grijat ko sto ovo grije;
gorki su tamo zalogaji hljeba
Gdje svoga nema i gdje brata nije.
Od svoje majke ko ce naci bolju?!
A majka vasa zemlja vam je ova;
Bacite pogled po krsu i polju,
Svuda su groblja vasih pradjedova.
Za ovu zemlju oni behu divi,
Uzori svijetli, sto je branit znase,
U ovoj zemlji ostanite i vi,
I za nju dajte vrelo krvi vase.
Ko pusta grana, kad jesenja krila
Trgnu joj lisje i pokose ledom,
Bez vas bi majka domovina bila;
A majka place za svojijem cedom.
Ne dajte suzi da joj s oka leti,
Vrat'te se njojzi u narucja sveta;
Zivite zato da mozete mrijeti
Na njemom polju gdje vas slava sreta!
Ovde vas svako poznaje i voli,
A tamo niko poznati vas nece;
Bolji su svoji krsevi i goli
No cvijetna polja kud se tudjin krece.
Ovdje vam svako bratski ruku steze -
U tudjem svijetu za vas pelen cvjeta;
Za ove krse sve vas, sve vas veze:
Ime i jezik, bratstvo, i krv sveta.
Ostajte ovdje!... Sunce tudjeg neba
Nece vas grijat ko sto ovo grije, -
Gorki su tamo zalogaji hljeba
Gdje svoga nema i gdje brata nije...
Prosla je ljubav, stisale se strasti,
I ljubav s njima, sve je bliza kraju;
Drukcije sada tvoje oci sjaju -
U njima nema ni sile ni vlasti.
Ja cujem: nasa srca biju tise,
Tvoj stisak ruke nije onaj prvi,
Hladan, bez duse, bez vatre i krvi,
K'o da mi zbori: nema ljeta vise!
Za drustvo nekad ne bjese nam stalo,
O sebi samo govorasmo dugo;
No danas, draga, sve je, sve je drugo;
Sada smo mudri i zborimo malo.
... Proslo je ljeto! Mutna jesen vlada.
U srcu nasem ni jednog slavulja;
Tu hladan vjetar svele ruze ljulja
I mrtvo lisce po humkama pada...
CEKANJE
Koliko je srece u casima ovim,
Kad se mjesec radja na plavoj visini,
Kada slavuj pjeva negdje u daljini
I razgara srce plamenima novim!
Ovdje drvlje staro duge sjenke baca,
U nasoj rijeci brdo se ogleda;
Dodji, jer mi srce vise mira ne da -
Ja sam zedan, draga, tvojih poljubaca.
Ne moli se tamo, pred ikonom starom!
Ovdje u slobodi, pred nebom - oltarom,
Sa koga nam Gospod o milosti zbori,
Dodji, da zajedno molimo nas dvoje:
Ja cu sve da ljubim, oci, usne tvoje,
A ti strepi, drsci i sa mnom izgori.
